Veresija od gotovog

(Novi Reporter, 29. 9. 2012)

Krajem prethodne sedmice, Ustavni sud Bosne i Hercegovine konačno je prelomio – odbačen je prigovor Stranke demokratske akcije povodom namjere političke konkurencije da smijeni predstavnike SDA u Savjetu ministara BiH. Logično, od samog početka te trakavice bilo je jasno koliko je neozbiljna inicijativa zasnovana na tvrdnji da će biti ugrožen nacionalni interes Bošnjaka, ukoliko bez fotelja ostanu Sadik Ahmetović, Muhamed Ibrahimović i Fuad Kasumović, a na njihova mjesta dođu pripadnici istog naroda. Međutim, iščekivanje eventualnog pozitivnog odgovora Ustavnog suda i nije bilo u planovima partije Sulejmana Tihića, jer je očigledno da su u SDA tom opstrukcijom već pokrenute procedure u Parlamentarnoj skupštini isključivo nastojali da kupe vrijeme. S njihovog stanovišta, takav potez jeste imao efekat, pošto se tokom perioda neophodnog da Sud uzme u razmatranje zahtjev Stranke demokratske akcije faktički istopila većina koja je mogla da dovede do izlaznih vrata dva ministra i jednog zamjenika ministra iz te političke opcije.     

Jer, predsjednik Socijaldemokratske partije i ministar inostranih poslova BiH Zlatko Lagumdžija u međuvremenu je bio toliko komotan, da je pomislio da može da potpuno samostalno kreira spoljnu politiku, u kompleksnoj zemlji u kojoj se o najvažnijim aspektima te problematike ipak mora postići dvoentitetska i tronacionalna saglasnost. Pri tome, radilo se o pitanju koje se nikako ne može tretirati kao marginalija, budući da je Lagumdžija, bez odluke Predsjedništva BiH, dao direktivu predstavniku Bosne i Hercegovine u Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija da glasa za rezoluciju o Siriji. Riječ je o apsolutno pristrasnom dokumentu, sa ponavljanjem opštih mjesta zapadne politike u odnosu na rat u toj bliskoistočnoj državi. Dakle, prizma već viđena mnoštvo puta, od Balkana, preko Libije, do Damaska i Alepa, uz „dobre momke“ poslušne spram Vašingtona i „loše momke“ sklone da se jogune pred „genijalnim zamislima“ Sjedinjenih Američkih Država. 

Neupotrebljivi poklon: Naravno, taj papir, usvojen u UN, ima tek simboličan značaj i neće biti presudan za rasplet sukoba u Siriji. Ali, za BiH, odnosno, prije svega za Republiku Srpsku, čitava situacija je važna kao gest (ne)svrstavanja u aktuelnom globalnom odmjeravanju snaga velikih sila. RS ima čitav niz razloga, od emotivno-prijateljskih do političko-ekonomsko-interesnih, da kroz institucije Bosne i Hercegovine zauzme identičan stav o sirijskoj krizi kao Rusija, pa i Kina. Pošto to zbog bošnjačke kontinuirane lojalnosti svim vašingtonskim hirovima nije realno, moguće je bar da BiH ne kontrira poziciji Moskve i Pekinga. Ipak, Lagumdžija je pogrešno zaključio da u Banjaluci niko ne obraća pažnju na takve tokove svjetske „visoke politike“ i, dajući mig posilnom na Ist Riveru, ozbiljno je doveo u pitanje skoro ostvarenu sopstvenu pobjedu u nadgornjavanju sa bivšim partnerima iz Stranke demokratske akcije.

Na putu do tog cilja, Lagumdžija je bio spreman na velike ustupke. Jeste zakopao ratne sjekire sa dugogodišnjim rivalom Fahrudinom Radončićem i otvorio proces uvođenja njegovih ljudi u vlast, po cijenu padanja u nesvijest brojnih fanova SDP-a. Jeste pristao da poništi prednosti ostvarene u bici sa dva HDZ-a, faktički prihvatajući sve uslove Dragana Čovića i Bože Ljubića i posipajući se pepelom zbog ranijeg formiranja „platformaške“ vladajuće koalicije u Federaciji. Ipak, potcijenio je značaj ruskog faktora za RS, koji je povezao Savez nezavisnih socijaldemokrata i Srpsku demokratsku stranku u zajedničkoj inicijativi za smjenu Zlatka Lagumdžije sa funkcije ministra spoljnih poslova BiH. Dakle, iritantna crta posljednjeg primjera Lagumdžijine bahatosti bila je toliko naglašena, da ni predstojeći duel SNSD-a i SDS-a na lokalnim izborima nije bio prepreka da se tome pokuša stati u kraj.

Predsjedniku SDP-a u zaustavljanju neočekivanih tenzija sa vodećim strankama iz RS nije pomogla ni činjenica da je za spornu rezuluciju u UN glasala i Srbija, čija nova vlast takođe počinje da vodi sve izraženiju prorusku politiku, ali očigledno želi da nastavi s nemogućom varijantom sjedenja na dvije stolice - ne zaboravljajući pri tome ni buduću funkciju Vuka Jeremića u Generalnoj skupštini i potencijalne izlive bijesa Stejt departmenta ka onima koji „čačkaju“ američku mečku. U svakom slučaju, nakon sirijske epizode, Lagumdžija je od gotovog napravio veresiju, a nedavna presuda Ustavnog suda, koja bi mu u prethodnim okolnostima apsolutno odgovarala, sada je za njega tek neupotrebljivi poklon.

Vodovod i kanalizacija: Iako je za 6. septembar najavljena sjednica Predstavničkog vijeća Parlamentarne skupštine BiH, sa incijativom za smjenu Lagumdžije na dnevnom redu, objektivno, nije velika vjerovatnoća da bi stvari mogle da krenu u tom pravcu. Nije sporno, za takvu opciju glasaće 13, a možda i svih 14 poslanika iz RS. Kada je riječ o 28 poslanika iz Federacije, prvi čovjek SNSD-a i predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik izjavio je da bi većinu za opoziv ministra spoljnih poslova moglo činiti 12 poslanika iz FBiH. Tu sigurno ne treba računati na osam mandata SDP-a, a gotovo stoprocentno ni na četiri mandata Radončićevog SBB-a. Na drugoj strani, sedam poslanika SDA i jedan predstavnik HSP-a već su se, saglasnošću njihovih lidera, svrstali na stranu Lagumdžijinih „rušitelja“, mada iz drugačijih razloga od partija iz RS, naravno, prvenstveno – revanšističkih. Tu su, zatim, dva HDZ-a sa četiri poslanika, a po signalima iz njihovih redova ne djeluje da su naročito spremni da učestvuju u obaranju šefa SDP-a, iako mu, eto, malo zamjeraju da je bio netaktičan prema Srbima sa tom Sirijom.

Znači, među „federalcima“ je, do ove stavke „prebrojavanja“, 16 poslanika, uslovno rečeno, uz Lagumdžiju, a osam protiv njega. Preostaju dva poslanika Stranke za BiH i po jedan poslanik Demokratske narodne zajednice i Narodne stranke „Radom za boljitak“. Partija čiji je osnivač Haris Silajdžić izjasnila se da neće biti dio te priče, dok u strankama braće Lijanović i Fikreta Abdića „mudro“ ćute. Ali, sve i da i oni budu u „antilagumdžijskom frontu“, semafor pokazuje – 18:10, protiv inicijative iz RS. Mada je realniji ishod – 20:8, bez obzira na to koliko će u prvoj kategoriji biti uzdržanih, što sve zajedno Lagumdžiji, ipak, garantuje opstanak na funkciji ministra.

Međutim, od čitave te dnevno-političke matematike, važnije je ko će u definitivnom raspletu činiti vladajuću strukturu, prije svega na nivou BiH, ali i u Federaciji. Bizarno, ali veoma izvjesno – nikakvog raspleta neće ni biti, sve do novih izbora 2014. Jer, dugotrajna pat-pozicija znatno je realnija od nekakvih prekompozicija. Za „spektakularni“ preokret neophodno je da Radončić, Čović i Ljubić u dogledno vrijeme puste niz vodu Lagumdžiju, a uvjerljivo djeluje teza da im u ovom periodu nije baš do toga, pošto još uživaju u utisku da je SDP, nakon razlaza sa SDA i dila sa HDZ BiH, HDZ 1990 i SBB, u novoj koaliciji „pokojnik“, a oni „pukovnici“. Čak i da dva HDZ-a pristanu da se, zarad „partnerstva“ sa Banjalukom, okrenu strankama iz RS i SDA s ciljem nove konfiguracije vlasti u BiH, za to im je, među bošnjačkim strankama, neophodan bar SBB. Na političkoj sceni Bosne i Hercegovine jeste bilo frapantnih nedosljednosti i nevjerovatnog kameleonstva među skoro svim akterima, ali, osovina SBB – SDA u ovoj fazi stvarno bi predstavljala ovdašnji doprinos za Ginisovu knjigu rekorda. U prevrtljivosti, ako ta disciplina postoji u njihovim izdanjima.

Na kraju, i od budućeg sastava vlasti u BiH i FBiH bitnije je kako će današnji prostor Bosne i Hercegovine, u državno-pravnom smislu, uopšte izgledati za dvije, pet, 10 ili više godina. Naravno, postoje različite projekcije – od onih u kojim aktuelna BiH više ne postoji, do onih u kojim egzistira, u najrigidnijem mogućem vidu za RS i četiri federalna kantona sa hrvatskom većinom. Nakon proteklih mjeseci, jasno je da najfanatičniji nosioci takvog centralističkog koncepta više nisu aktuelni predsjednici SDP-a i SDA, već dva člana Predsjedništva BiH iz Federacije. „Hrvat“ Željko Komšić i panislamista Bakir Izetbegović uveliko su preuzeli zastavu bošnjačkog maksimalizma od Lagumdžije i Tihića. „Sekularni“ Komšić bi taj barjak najradije usmjerio u drugo vrijeme – u period kada je BiH bila „socijalistička republika“, s tim što bi ovog puta, što se njega tiče, sasvim bila dovoljna reinkarnacija Branka Mikulića, bez klona Hamdije Pozderca. S druge strane, Izetbegović junior bi, ako je suditi po njegovom posljednjem govoru u Bihaću, promjenio lokaciju zemlje – izmjestio bi je na sjever Afrike ili u Aziju. „Ovaj trenutak je presuđujući, val slobode sa istoka, prodor islamske svijesti doveo je BiH u novu poziciju, pogotovo nakon stava naše zemlje u vrijeme revolucije u Libiji. Od tada, mala Bosna je učinila veliku stvar za islamski svijet i novi sistemi nas stavljaju na visoko mjesto“, kaže Bakir.

A Republika Srpska? Kako ona dočekuje „nove sisteme“ i „visoka mjesta“? Trenutno nema baš previše vremena da se u to udubljuje. Jer, bliže se lokalni izbori. Nema dileme, važno je kako u našim sredinama funkcioniše ulično osvjetljenje i vodovod. Ali, poslije 7. oktobra, neko iz RS moraće da se pozabavi i kanalizacijom - „male Bosne“, koja čeka „val slobode sa istoka“.